Stanev protiv Bugarske – povijesna odluka Europskog suda za ljudska prava

Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava donijelo je danas odluku u predmetu Stanev protiv Bugarske. Taj je Sud zaključio da je Bugarska povrijedila prava podnositelja R.K. Staneva koji je djelomično bio lišen poslovne sposobnosti i bez svojeg pristanka bio smješten u dom socijalne skrbi za psihički bolesne osobe. Europski sud je utvrdio da su mu prekršena prava na osobnu slobodu, zaštitu od nehumanog i degradirajućeg postupanja, pristup pravosuđu te pošteno suđenje. Sud mu je dosudio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 15.000 EUR.

Osnovne činjenice o slučaju

Podnositelj, Rusi Kosev Stanev, bugarski je državljanin rođen 1956. godine koji živi u Pastri, općina Rila, jugozapadna Bugarska. Godine 2000. i 2001. bugarski sudovi djelomično su lišilisu g. Staneva poslovne sposobnosti na temelju dijagnoze shizofrenije od koje je bolovao od 1975. godine zato što nije bio sposoban na adekvatan način voditi svoje pravne poslove ili realizirati posljedice svojeg djelovanja. Godine 2002. stavljen je djelomično skrbništvo javnog službenika s obzirom da nitko od obitelji nije želio biti skrbnik.

Bez da se konzultirao sa g. Stanevom ili ga o tome informirao, skrbnik ga je 10. prosinca 2002. godine  smjestio u Dom socijalne skrbi za osobe s psihičkim poremećajima, na izoliranu planinsku lokaciju u blizini sela Pastra. Od tada g. Stanev tamo živi. Direktor doma socijalne skrbi posljedično je postao njegov skrbnik. G. Stanev može napustiti instituciju samo uz dopuštenje direktora. Jednom prilikom, kad se g. Stanev nije vratio s dopusta, direktor je kontaktirao policiju koja ga je locirala. Djelatnici doma su ga vratili u dom.

Odbor za prevenciju torture i nehumanog i degradirajućeg postupanja te kažnjavanja Vijeća Europe (CPT) u svojim službenim posjetima instituciji 2003. i 2004. godine utvrdio je da su uvjeti u njoj, koja je izgrađena 1920′ godina, nehumani i degradirajući. CPT je utvrdio da su zgrade bile vlažne, u njima nije bilo tekuće vode, toaleti su bili prljavi i smješteni u dvorištu. Dostupno grijanje bilo je neadekvatno, kao i prehrana štićenika, koja nije sadržavala ni mlijeko ni jaja, a rijetko se posluživalo voće ili povrće. Nikakve terapijske aktivnosti nisu bile pružene i štićenici su bili prepušteni pasivnim, monotonim životima. Nadalje, djelatnici doma nisu nekim štićenicima vratili odjeću nakon što je prana. Poboljšanja uvjeta u domu nisu učinjena sve do 2009. godine.

G. Stanev pokušao je poslovnu sposobnost vratiti u studenom 2004. U 2005. godini javno odvjetništvo je odbilo dati predmet na sud, smatrajući da g. Stanev ne može živjeti sam i da je za njega najpogodnije mjesto institucija, temeljeći takav zaključak na medicinskom izvješću od 15. lipnja 2005. koje je navodilo da g. Stanev i dalje pokazuje znakove shizofrenije.

G. Stanev neuspješno je pokušao skinuti djelomično skrbništvo tako što je tražio Gradonačelnika Rile da podnese zahtjev sudu. Njegovu molbu gradonačelnik je odbio uz obrazloženje da takav zahtjev može podnijeti jedino skrbnik g. Staneva. On je pak, nekoliko puta usmeno tražio svojeg skrbnika za skidanje skrbništva, ali su sve njegove molbe bile odbijene. Dana 31. kolovoza 2006. godine privatno psihijatrijsko izvješće navelo je da je g. Stanev pogrešno bio dijagnosticiran kao shizofreničar 15. lipnja 2005. godine, ali da je bio ovisan o alkoholu, čiji simptomi se mogu pomiješati sa shizofrenijom.  Također je utvrđeno da se njegovo duševno stanje popravilo, da nije bilo opasnosti od pogoršanja te da je direktor doma smatrao kako se g. Stanev može reintegrirati u društvo. S druge strane, njegovo zdravlje je bilo oštećeno njegovim ostankom u domu socijalne skrbi, gdje je postojao rizik od njegove institucionalizacije.

Pritužbe na povredu Konvencije, procedura i sastav Suda

Po čl. 3. i čl. 13., g. Stanev žalio se na uvjete života u Domu socijalne skrbi Pastra. Također se žalio po čl. 5. st. 1., 4. i 5. da je bio nezakonito i proizvoljno lišen slobode kroz smještaj u dom socijalne skrbi protivno svojoj volji te da je sukladno bugarskim zakonima za njega bilo nemoguće tražiti da se takvo postupanje sudski ispita. Konačno, žalio se da su ograničenja režima skrbništva, uključujući i njegov smještaj u instituciju, povrijedila njegovo pravo na poštivanje privatnog života, utemeljeno na čl. 8. (pravo na poštivanje privatnog života) i čl. 13.

Tužba je Europskom sudu za ljudska prava podnesena 8. rujna 2006. Sjednica Vijeća o dopuštenosti bila je održana javno 10. studenog 2009, a 29. lipnja 2010. tužba je oglašena dopuštenom. Dana 14. rujna 2010. Vijeće je prepustilo odlučivanje Velikom vijeću koje je zasjedalo u javnosti dana 9. veljače 2011.

Nevladina organizacija INTERIGHTS dala je sudu komentare kao treća strana.

Odluku je donijelo Veliko vijeće sastavljeno od 17 sudaca, uključujući i sutkinju Ninu Vajić iz Hrvatske.

Odluka suda

Članak 5. stavak 1. Konvencije

Sud je opazio da je smještaj g. Staneva u Dom socijalne skrbi Pastra plativ različitim koracima koje su poduzele bugarske vlasti i instutucije kroz djelovanje svojih službenika, od početnog zahtjeva za njegovim smještajem pa sve do samog smještaja. Iako je g. Stanev bio smješten u zgradi koju je mogao napustiti, vrijeme koje je provodio izvan institucije i mjesta koja je mogao posjetiti bila su uvijek ograničena kontroli i restrikcijama. Sud je smatrao da sustav ograničenja izlazaka i činjenica da je osoblje kod sebe držalo osobne dokumente g. Staneva stavlja značajne restrikcije na njegovu osobnu slobodu. Iako je on mogao otići na određena putovanja, bio je pod stalnom supervizijom i u nemogućnosti da napusti dom socijalne skrbi kad god to poželi. Nadaje, Vlada nije dokazala da je zdravstveno stanje g. Staneva bilo takvo da ga stavlja u neposredan rizik ili da zahtjeva provođenje bilo kakvih specijalnih ograničenja namijenjenih njegovoj zaštiti.

Trajanje njegovog smještaja u Domu socijalne skrbi u Pastri nije bilo specificirano i zato je bilo beskonačno, a on je ionako bio zabilježen u općinskim evidencijama kao stanar tog doma i tamo živi i danas. U pogledu smještaja u instituciju nije traženo mišljenje g. Staneva niti je on ikada na to eksplicitno pristao. Domaće pravo daje određenu težinu njegovim željama, a čini se da je on bio dobro svjestan svoje situacije. Najranije od 2004. godine on je eksplicitno izražavao želju da napusti instituciju, kako psihijatrima tako i kroz svoje zahtjeve vlastima da mu se vrati poslovna sposobnost. Sud nije uvjeren, stoga, da je on na bilo koji način pristao na takav smještaj.

Uzimajući u obzir uključenost bugarskih vlasti u smještaj g. Staneva u instituciju, pravila o izlascima, trajanje smještaja te izostanak pristanka g. Staneva, Sud je zaključio da je čl. 5. st. 1. Konvencije primjenjiv.

Kako je odluka skrbnika o smještaju g. Staneva u dom socijalne skrbi za osobe s psihičkim poremećajima bez njegovog pristanka bila nezakonita prema bugarskom pravu, ograničenje njegove slobode dovelo je do povrede čl. 5.

U svakom slučaju, takva je mjera bila nezakonita u svjetlu značenja čl. 5. st. 1. s obzirom da niti jedna iznimka unutar tog članka nije bila primjenjena, uključujuči čl. 5. st. 1. (e) – zakonito zadržavanje “neubrojive” osobe. Samo nedostatak novijeg medicinskog pregleda dovoljan je za donošenje zaključka da je njegov smještaj u dom socijalne skrbi bio nezakonit. Nadalje, nije utvrđeno da je g. Stanev predstavljao prijetnju za sebe ili druge. Također, Sud je opazio i nedostatke u procjeni da li je on doista i dalje patio od poremećaja zbog kojeg je zadržan u instituciji. Doista, niti jedna aktivnost nije učinjena u smjeru takve procjene unutar relevantnog zakonodavstva.

Sud je zaključio da je smještaj podnositelja u dom socijalne skrbi bio nezakonit i neopravdan unutar čl. 5. st. 1. (e) te da bugarska Vlada nije imala bilo koju osnovu za takav smještaj u iznimkama podstavaka (a)-(f) čl. 5. st. 1., zbog čega je počinjena povreda te odredbe.

Članak 5. st. 4.

Sud je opazio da bugarska Vlada nije navela niti jedan domaći pravni lijek na temelju kojeg bi g. Stanev imao direktnu mogućnost ispitati zakonitost njegovog smještaja u instituciju i kontinuirane implementacije takve mjere. Također je Sud naveo da bugarski sudovi niti u jednom trenutku ili na bilo koji način o smještaju u dom kao i da bugarsko zakonodavstvo nije omogućavalo periodični sudski nadzor nad smještajem u dom za osobe s duševnim smetnjama. Nadalje, kako smještaj g. Staneva u instituciju nije unutar bugarskog prava prepoznat kao lišenje slobode, nije bilo nikakvih pravnih lijekova da se ispita zakonitost tog smještaja. Dodatno, Sud je utvrdio da je takva odlua mogla biti preispitana samo na temelju inicijative skrbnika. Stoga je počinjena povreda čl. 5. st. 4.

Članak 5. st. 5.

Sud je utvrdio da nema dokaza da je g. Stanev mogao do današnje odluke ili da će nakon nje moći ostvariti pravo na naknadu štete zbog nezakonitog lišenja slobode, čime je počinjena povreda čl. 5. st. 5.

Članak 3. Konvencije

Sud je opazio da čl. 3. zabranjuje nehumano i degradirajuće postupanje prema bilo kojoj osobi koja je pod brigom države, bez obzira da li se radilo o lišenju slobode u kontekstu kaznenih postupaka ili prijema u instituciju sa svrhom zaštite života ili zdravlja zadržane osobe.

Sud je utvrdio da nije sporno da je zgrada u kojoj g. Stanev živi obnovljena 2009. godine što rezultira u poboljšanju životnih uvjeta. Stoga je Sud uzeo  obzir period pritužbe od 2002. do 2009. godine.

Sud je utvrdio da je hrana bila nedovoljna i loše kvalitite. Zgrada nije bila dovoljno grijana i po zimi je g. Stanev morao spavati u svojem kaputu. Mogao se tuširati jednom tjedno u nehigijenskoj i vlažnoj kupaonici. Toaleti su bili oštećeni i prostup njima bio je opasan, u skladu sa utvrđenjima CPT-a. Nadalje, dom socijalne skrbi nije vraćao štićenicima odjeću nakon pranja što je kod štićenika izazvalo osjećaj inferiornosti.

G. Stanev je bio izložen tim uvjetima u periodu od oko sedam godina. CPT, nakon što je posjetio dom, zaključio je da su životni uvjeti u relevantnom vremenu bili nehumani i degradirajući. Iako je bila svjesna tih utvrđenja bugarska Vlada ništa u periodu od 2002. do 2009. nije učinila da zatvori instituciju. Sud je smatrao da nedostatak financijskih resursa koji je Vlada navela nije bio relevantan argument da opravda držanje g. Staneva u opisanim uvjetima.

Iako nije dokazano da su bugarske vlasti namjerno degradirajuće postupale prema g. Stanevu, životni uvjeti kojima je bio izložen u periodu od oko sedam godina predstavljaju povredu čl. 3.

Članak 13. Konvencije

Sud je opazio da smještaj g. Staneva u Dom socijalne skrbi Pastra nije po bugarskom pravu bio prepoznat kao lišenje slobode. Stoga g. Stanev nije mogao dobiti niti naknadu štete zbog loših životnih uvjeta u instituciji prema Zakonu o državnog odgovornosti za štetu iz 1988, kojeg koriste bugarski sudovi za nadoknadu štete zatvorenicima zbog loših uvjeta u zatvorima. Nikada se taj zakon u praksi bugarskih sudova nije odnosio na uvjete u domovima socijalne skrbi. Sud je, stoga, zaključio da pravni lijekovi nisu učinkoviti u smislu čl. 14. Također, čak i da je g. Stanev imao mogućnost vratiti svoju poslovnu sposobnost i napustiti instituciju, ne bi mogao ostvariti naknadu štete za tretman kojem je bio izložen tijekom boravka u instituciji. Stoga je počinjena povreda čl. 13. u stjecaju sa povredom čl. 3. zbog nedostatka pristupa naknadi štete g. Stanevu za njegovo držanje u degradirajućim uvjetima.

Članak 6. stavak 1. Konvencije

Sud je utvrdio da g. Stanev nije bio u mogućnosti zatražiti vraćanje poslovne sposobnosti ni na koji način osim putem svojeg skrbnika ili osoba iz čl. 277. Zakona o kaznenom postupku. Također je utvrdio da, u skladu sa bugarskim zakonom, nije bilo pravne razlike između osoba potpuno ili djelomično lišenih poslovne sposobnosti te da nije bilo mogućnosti automatske periodične revizije na okolnost da li i dalje postoji razlozi da se osobu drži pod skrbništvom.

Nadalje, u slučaju g. Staneva, navedena mjera bila je beskonačna. Iako pravo na pristup pravosuđu nije apsolutno i moguća su ograničenja proceduralnih prava neke osobe čak i kad je neka osoba samo djelomično lišena poslovne sposobnosti, pravo da se traži sudsko preispitivanje deklaracije poslovne nesposobnosti jedno je od fundamentalnih procesnih prava za zaštitu onih koji su djelomično lišeni poslovne sposobnosti. Iz toga slijedi da te osobe u principu trebaju imati direktan pristup sudovima.

Sud je primijetio da, u skladu sa nedavnom studijom, 18 od 20 europskih pravnih sustava omogućuje izravan pristup sudovima za sve osobe djelomično lišene poslovne sposobnosti koje žele da se taj status preispita. U 17 zemalja takav je pristup čak otvoren i za osobe koje su potpuno lišene poslovne sposobnosti. Stoga postoji europski trend prema omogućavanju osobama koje su lišene poslovne spsobnosti traže od sudova vraćanje poslovne sposobnosti.

Sud je također istaknuo rastuću važnost koju stvaraju međunarodni instrumenti za zaštitu duševno bolesnih  osoba kako bi im se dala autonomija u najvećoj mogućoj mjeri. Članak 6. st. 1. prema tome treba intepretirati tako da u principu garantira svima koji su u poziciji kao g. Stanev izravan pristup sudu za vraćanje poslovne sposobnosti što u ovoj situaciji nije bio slučaj te je time počinjen prekršaj čl. 6. st. 1.

Drugi članci Konvencije

Sud nije našao posebna pitanja koja bi proizašla iz povrede čl. 8. u stjecaju sa povredom čl. 13.

Članak 41.

Prema čl. 41. (pravična zadovoljština) Konvencije, sud je odredio da Bugarska treba g. Stanevu platiti 15.000 EUR nematerijalne štete.

Četiri suca Europskog suda za ljudska prava dala su izdvojena mišljenja na odluku.

Odluka je konačna.