Europski sud za ljudska prava utvrdio je u svojoj odluci protiv Rusije povredu prava podnositeljice na njezinu slobodu i sigurnost (čl. 5. st. 1. Europske konvencije, u predmetu Petukhova protiv Rusije. Podnositeljica, koja boluje od shizofrenije, potužila se Europskom sudu da je nezakonito bila zadržana u policijskoj postaji prije nego što je odvedena u psihijatrijsku ustanovu na prisilni psihijatrijski pregled.

Osnovne činjenice

Podnositeljica, Alla Yakovlevna Petukhova, ruska je državljanka rođena 1937. godine i živi u Moskvi.

U siječnju 2006. godine policija je zatražila od psihoneurološke klinike da provede psihijatrijski pregled nad podnositeljicom na osnovi pritužbi njezinih susjeda da je vikala, hodala gola po ulici i optuživala ih za različite prijestupe. Sedam mjeseci kasnije, isključivo na temelju dokaza koje je priložila policija, psihijatar iz klinike zatražio je od nacionalnih sudova dopuštenje za prisilni psihijatrijski pregled. To je dopuštenje dano u odsutnosti podnositeljice nakon rasprave održane 18. kolovoza 2006. Tri mjeseca kasnije, 1. prosinca 2006., na zahtjev klinike, podnositeljicu je policija odvela iz njenog doma u policijsku stanicu. Nakon što je tamo provela četiri sata odvezena je u psihijatrijsku bolnicu kada je prvi puta saznala o odluci suda. Kasnije joj je postavljena dijagnoza paranoidne shizofrenije. Nakon što je bila otpuštena iz bolnice, podnositeljica se žalila na odluku pred višestupanjskim sudovima, koji su odbacili njezinu žalbu i potvrdili odluku suda prvog stupnja.

U međuvremenu, medicinsko vijeće u psihijatrijskoj bolnici gdje je bila pregledana, podnijelo je zahtjev sudu za prisilnu hospitalizaciju podnositeljice. Kao rezultat toga, podnositeljica je protiv svoje volje bila smještena u psihijatrijskoj bolnici od 1. do 4. prosinca 2006. godine kada je puštena iz bolnice. Na zahtjev psihijatrijske ustanove postupak je obustavljen 6. prosinca 2006. Podnositeljica se nije požalila na ove postupke nacionalnim sudovima.

Pritužba i sastav Europskog suda za ljudska prava

U skladu sa čl. 5. st. 1. (pravo na slobodu i sigurnost), podnositeljica se požalila Europskom sudu da joj je 1. prosinca 2006. nezakonito oduzeta sloboda sa ciljem provođenja prisilnog psihijatrijskog pregleda. Po istoj odredbi, podnositeljica se požalila i da je nezakonito i protiv svoje volje bila smještena u psihijatrijsku ustanovu od 1. do 4. prosinca 2006.

Tužba je podnesena Europskom sudu 18. lipnja 2007.

Odluku je donijelo Vijeće u sastavu od sedam sudaca, kako slijedi:

• Isabelle Berro-Lefèvre (Monako), Predsjednica,
• Mirjana Lazarova Trajkovska (Makedonija),
• Julia Laffranque (Estonija),
• Linos-Alexandre Sicilianos (Grčka),
• Erik Møse (Norveška),
• Ksenija Turković (Hrvatska),
• Dmitry Dedov (Rusija),
• te Søren Nielsen, Zapisničar Vijeća.

Odluka Europskog suda za ljudska prava

Članak 5. stavak 1.(b) (zakonito uhićenje ili zadržavanje osobe zbog nepostupanja po zakonitoj odluci suda)

U vezi sa zadržavanjem podnositeljice dana 1. prosinca 2006. godine, Sud je zapazio da svrha naloga nacionalnih sudova od 18. kolovoza 2006. nije bila odobriti prisilno liječenje podnositeljice kao osobe sa psihičkim poremećajem – kako je propisano čl. 5. st. 1. (e) Konvencije – nego da ju se podvrgne psihijatrijskom pregledu koji je odbila. Drugim riječima, ograničenje podnositeljičinih prava bilo je utemeljeno na iznimci za dopuštenje oduzimanja slobode kako bi se osiguralo izvršenje zakonite odluke suda. Prema tome, Sud treba odrediti da li je sudski nalog bio zakonit i proveden u skladu sa čl. 5. st. 1(b) Konvencije.

Sud je utvrdio da, u skladu sa ruskim zakonodavstvom, prisilni psihijatrijski pregled moguć je samo u iznimnim okolnostima, i samo onda kada je odbijanje tog pregleda pažljivo zabilježio psihijatar, kada postoje dokazi i uz sudski nadzor. Međutim, Sud je opazio da je izostanak podnositeljičinog pristanka bio spomenut tek u zahtjevu za prisilni pregled koji je podnio psihijatar i koji je bio utemeljen isključivo na komunikaciji sa policijskim službenikom u siječnju 2006. Još važnije, nacionalni sudovi odobrili su prisilni pregled podnositeljice bez da su provjerili da li se ona protivila pregledu sedam mjeseci prije saslušanja na kojem su odlučili o njezinom psihijatrijskom pregledu kao i da li se u međuvremenu predomislila. Sud je toga zaključio da je odluka suda od 18. kolovoza 2006. godine bila nezakonita.

U vezi sa izvršenjem odluka ruskih vlasti, Sud je utvrdio da osoba koja je lišena slobode zbog nepostupanja prema zakonitoj odluci suda mora imati mogućnost postupiti prema toj odluci pa kao i ne postupiti prema njoj – bilo implicitno ili eksplicitno. Čak i da je točno da je podnositeljica odbila pregled kako je sugerirala policija i psihoneuroliška klinika, to ne znači nužno da je odbila podvrgnuti se autoritativnoj odluci suda. Nadalje, ruske vlasti propustile su dokazati da je podnositeljica bila informirana o nalogu od 18. kolovoza 2006. kao i da joj je bila dana mogućnost da se podvrgne odluci suda. Dana 1. prosinca 2006., potpuno nesvjesna da je sud o tome donio odluku tri mjeseca ranije, podnositeljica je neočekivano odvedena u policijsku stanicu i, umjesto da je izravno odvedena u psihijatrijsku ustanovu na pregled, bila zadržana četiri sata u policijskoj stanici bez jasnog razloga. Stoga, Sud je zaključio da zadržavanje podnositeljice nije bilo nužno za izvršenje odluke suda i da stoga nije bilo u skladu sa čl. 5. st. 1(b).

Članak 5. stavak 1.(e) (zakonito zadržavanje osobe sa psihičkim poremećajem)

U vezi prisilne hospitalizacije podnositeljice između 1. i 4. prosinca 2006. Sud je utvrdio da se podnositeljica trebala žaliti na povredu svojih prava po čl. 5. Konvencije u roku od 6 mjeseci od završetka postupaka koji su se na to odnosili (6. prosinca 2006.). Kako je svoju tužbu Sudu podnijela u lipnju 2007. ovaj dio je odbačen zbog nepoštivanja roka od šest mjeseci u skladu sa čl. 35. st. 1. Konvencije.

Odluka Suda o naknadi štete

Sud je odlučio da je Rusija dužna platiti podnositeljici 3.000 EUR na ime nematerijalne štete i 850 EUR za odvjetničke i druge troškove.

Preveo i prilagodio: Kristijan Grđan

Tekst preuzet iz web priopćenja Europskog suda za ljudska prava, 2.5.2013.