Ministarstvo socijalne politike i mladih objavilo je Godišnje statističko izvješće sustava socijalne skrbi za 2011. godinu. Iako smo u istom Izvješću za 2010. godinu opazili lagano smanjenje broja osoba potpuno lišenih poslovne sposobnosti te povećanje broja onih koji su djelomično lišeni te sposobnosti, novi su podaci poražavajući.

U Republici Hrvatskoj je tako na dan 31.12.2011. godine 18.832 osoba bilo lišeno poslovne sposobnosti, od čega je 16.355 osoba bilo potpuno lišeno poslovne sposobnosti. Nakon što su od 2009. godine pa nadalje, u svojim godišnjim izvješćima, na javnim skupovima i u radu na individualnim predmetima Pučki pravobranitelj i Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom upozoravali nadležna tijela i Vladu Republike Hrvatske da su potrebne promjene zakonodavstva i prakse, posebno apelirajući da se smanji broj osoba potpuno lišenih poslovne sposobnosti, te nakon što je Europski sud za ljudska prava već u tri predmeta utvrdio povrede prava osoba lišenih poslovne sposobnosti, situacija u 2011. godini pokazala se još gorom. U odnosu na 2010. godinu, broj osoba potpuno lišenih poslovne sposobnosti povećao se za 594, a broj onih koji su te sposobnosti lišeni djelomično smanjio se za 299. Tek 62 osobe su uspjele vratiti svoju poslovnu sposobnost tijekom 2011. godine.

Iako je od ukupnog broja osoba lišenih poslovne sposobnosti najviše smješteno u vlastitoj obitelji, zabrinjava činjenica da se ništa nije promijenilo u odnosu na prethodne godine da bi se tim osobama omogućio život u zajednici pa je tako 4.842 osobe smješteno u ustanovi socijalne skrbi. Paralelno s time, najčešća mjere za zaštitu dobrobiti štićenika koju su centri za socijalnu skrb bila je davanje odobrenja za otuđenje i opterećenje imovine i to ukupno 3.164 puta, što potvrđuje ranija opažanja udruge Sjaj da se imovina osoba lišenih poslovne sposobnosti u Hrvatskoj prodaje i opterećuje radi financiranja njihovog smještaja u institucijama čime se krši pravo tih osoba na život u zajednici.

Treba dodati da statističko izvješće o domovima socijalne skrbi za 2011. godinu također pokazuje da je u tim institucijama smješteno ukupno 9.804 osoba s invaliditetom. U domovima za psihički bolesne odrasle osobe smješteno je 4.025 osoba. No, kada se ovi podaci usporede među domovima za tjelesno ili mentalno oštećenu djecu i odrasle osobe te domovima za psihički bolesne odrasle osobe, nalazi se da su osobe s duševnim smetnjama diskriminirane unutar populacije svih osoba s invaliditetom s obzirom da se njima pretežito pruža stalan smještaj u domu socijalne skrbi. Tako je u 2011. godini stalno smješteno bilo 2.387 osoba u domovima za tjelesno ili mentalno oštećenu djecu i odrasle osobe, dok je u domovima za psihički odrasle osobe tu uslugu primalo 3.990 osoba s duševnim smetnjama.

Statistički pokazatelji navode također da je pravo na organizirano stanovanje – alternativa institucionalizaciji kojom se omogućava život u zajednici – tijekom 2011. godine omogućeno za 425 osobe s invaliditetom. Među njima je to pravo ostvarilo 75 osoba s duševnim smetnjama. Izuzev novčanih naknada, pomoć za osobe s duševnim smetnjama za samostalan život u zajednici gotovo je neznatna. Tako je tijekom 2011. godine tim osobama 75 puta pružena usluga pomoći i njege u kući, 31 puta usluga organiziranja prehrane, 17 puta usluga obavljanja kućanskih i drugih poslova, 11 puta usluga održavanja osobne higijene te 16 puta usluga zadovoljavanja drugih svakodnevnih potreba.

Iako brojni međunarodni dokumenti, na čelu s Kovencijom o pravima osoba s invaliditetom koja je u Republici Hrvatskoj na snazi i iznad zakona, navode da težište socijalnih intervencija treba staviti na pružanje podrške samo u onim segmentima koje su osobi najpotrebnije i posvetiti se očuvanju preostalih sposobnosti osobe s invaliditetom, to se neznatno primjenjuje u sustavu socijalne skrbi u Hrvatskoj. Upravo one usluge koje bi mogle pomoći i osobama s duševnim smetnjama u svakodnevnom životu ostavljene su na margini, a težište je stavljeno na “skladištenje” ljudi u domovima socijalne skrbi. Tome treba dodati i činjenicu da sustav socijalne skrbi uopće ne vodi računa o ekonomskim faktorima, s obzirom da je pružanje povremene pomoći i njege u kući ili dostava obroka u kuću/stan korisnika daleko isplativija intervencija od mjesečnog izdatka u ustanovi socijalne skrbi za jednog korisnika.

Na pragu ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle, statistički podaci pokazuju da su gubitak građanskih prava, osiromašenje i doživotan smještaj u ustanovama socijalne skrbi bez alternativa najizgledniji za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj!